In memoriam Tade Opačak

Tade Opačak (25.1.1960.-28.9.2021)

Tade Opačak rodio se u obitelji s mnogo djece. Bilo ih je 8, kao drugo ili treće dijete jer je blizanac. Kad se rodio bio je veći od brata i dobro je napredovao sve do 6. mjeseca života kad je obolio od dječje paralize i ostao 80% invalid u cijelu lijevu stranu. Prohodao je tek s 4 godine, a tjelesni u školi nikada nije radio. Djeca se nisu željela igrati s njim jer je bio invalid i spor te zbog svega toga postaje jako iskompleksiran i kreće njegov put prema ovisnosti.
Kao dijete od deset godina zapalio je prvu cigaretu, sa dvanaest počeo piti, a sa četrnaest godina zapalio je prvi joint. Tu mu je put bio otvoren i prema teškim drogama koje počinje uzimati s osamnaest godina kad je prvi put konzumirao sirovi opijum, heroin i halucinogene droge. Više puta je bio liječen kod dr. Sakomana i svaki put je bio otpušten iz bolnice kao neizlječiv. U ovisnosti se zadržao sve do 25. godine kad je upoznao jednog čovjeka koji mu je dao Bibliju, koju je počeo čitati. Čitao ju je i po 20 sati na dan i tad je shvatio da ga jedino dragi Bog može osloboditi od ovisnosti. Kroz 3 mjeseca ostavio je sve droge, alkohol, cigarete pa čak i kavu. Kako je bio invalid, te teški ovisnik počeo je gubiti cirkulaciju i tako je na nagovor jednog sportaša počeo trčkarati.
U početku mu je bilo jako teško i nije mogao napraviti ni 500 m, ali već par mjeseci kasnije prijavljuje se na svoju prvu utrku u Gojancu od 7 km i zauzima 7 mjesto. Polako je povećavao kilometre i nizao razne utrke kad stiže rat na naše prostore. Kako smo mi iz Slav. Broda i Bosanski Brod je bio pod okupacijom smatrao je da kao invalid može doprinjeti obrani naše zemlje čineći nešto dobro. Tako da kreće sa svojim poznatim ultramaratonima, supermaratonima na kojima se redovito prikupljaju razna novčana sredstva za nešto humanitarno. Prvi supermaraton je posvetio Brodu pod motom "Za Brod bez droge i alkohola", a trčao ga je 4. travnja 1994.g. u dužini od 111km na relaciji Brod-Gradiška-Brod prikupljeni novac je proslijeđen djeci invalida. Zatim slijedi supermaraton "Za bolesnog prijatelja Stjepana Slamara" u dužini od 170 km Brod-Osijek-Brod u listopadu 1994.g.
Nakon te utrke novinar HRT-a Igor Mirković snima reportažu "Maratonac" o hrabrosti, upornosti i humanosti Tade Opačka i šalje ju na CNN televiziju, koja ju prikazuje u udarnom terminu i između 16 000 reportaža u Atlanti pobjeđuje reportaža "Maratonac".
Te iste godine na državnom izboru "Sportskih novosti za sportaša godine" Tade je proglašen kao dobitnik državne nagrade Fair Play za 1994. godinu.
25./26. ožujka 1995. trčao je supermaraton Zagreb-Brod kroz još uvijek okupirane Okučane za 26 sati. Tamo četnici dižu pištolj na njega i pokušavaju ga ubiti te je zahvaljujući UNPROFORU spriječen incident. Tu utrku posvećuje liječenju dvojice prijatelja, mladog branitelja Antuna Katića i Vlade Birtića. Operacije su uspjele, jednom je izvađen geler iz mozga, a drugi je dobio bubreg koji mu je transplatiran i do danas još uvijek funkcionira, a Tade je istrčao 200 km u komadu te je bio prvi Hrvat koji je svojom nogom prošao kroz okupirane Okučane.
Sljedeća utrka je bila "Za slobodnu Hrvatsku" na relaciji Knin-Brod 500 km od 12.do17.studenog 1995., a posvetio ga je Hrvatskoj vojsci i policiji za oslobodilačke akcije "Bljesak" i "Oluja". U 1996.g.trči maraton Brod-Velika u čast planinarima, zatim "Maraton mira i povratka u bosansku Posavinu" Sl.Brod-Odžak-Sl.Brod, te maraton Brod-Vinkovci "Za 12 redarstvenika". Od 14. do 20. listopada 1996. trčao je ultramaraton od 500 km za poginule vitezove 3. gardijske brigade od Broda do Zadra.
Sljedeći ultramaraton je bio od Prevlake do Vukovara u dužini od 1000 km koji je trčao u etapama od 4. do 16. svibnja 1997.g pod visokim pokroviteljstvom tadašnjeg predsjednika dr. Franje Tuđmana.
Da ne nabrajam dalje sve utrke jer ih je bilo jako mnogo napominjem da je trčao sve u humanitarne svrhe za operacije, transplatacije, mamografe, Vukovarsku bolnicu (zamolila ga je dr. Vesna Bosanac da u svibnju 2002.g.istrči 316 km od Vukovara do Zagreba cilj je bio pred koncertnom dvoranom Vatroslav Lisinski u kojoj je održan i humanitarni koncert), Vukovarski vodotoranj, za invalide....
Istodobno nikada nije prestajao govoriti o zlu i paklu droge u koju je upao jako rano te je održavao tribine protiv ovisnosti po školama, gradovima i županijama duž naše domovine i tako hrabrio mlade da ako su već upali u neko zlo uz Božju pomoć mogu se izvući ili ih savjetovao da nikad ne krenu njegovim stopama.
Često je znao dati i zadnji novac iz naše kuće za nekoga kome je potrebno jer je smatrao da svakom treba pomoći. Govorio je da je bolje da novci odu i tisuću puta u pogrešne ruke, ali da si nikada ne bi oprostio da jednom ne da nekome kome je stvarno potrebna pomoć. Smatrao je da život nema smisla ako ga živimo samo za sebe i nikome ne pomažemo.
U jednom periodu života dok se još nismo ni poznavali, mnogi mladići iz Doma za nezbrinutu djecu iz Slavonskog Broda dolazili su spavati kod njega dok se ne snađu. Ta djeca bi morala izaći iz doma kad navrše 18 godina i on ih je objeručke prihvaćao. Čak je i od svog stana od 30-ak kvadrata tada napravio prihvatilište za takvu djecu. Stan je bio pun kreveta na kat u kojima su oni spavali dok se ne snađu i ne zaposle. Istodobno im je pomagao da si pronađu posao i osamostale, a kad bi se snašli tada bi odlazili od njega da novi mladi ljudi imaju mjesto za noćenje dok se ne snađu.
Činio je dobro do zadnjeg dana, tako da je jedna od njegovih zadnjih utrka bila posvećena skupljanju novca za teško oboljelu hrabru mamu Ana-Mari Ljutić u kolovozu 2019. godine.
Nakon toga je i on ubrzo obolio u veljači ove godine i više nije imao snage za trčanje, ali je cijelo vrijeme sve oko sebe hrabrio pozitivnim mislima i stavovima i nije dozvolio da ga nitko sažalijeva. Nažalost, 10.8.2020. ponovno je hospitaliziran u bolnici Rebro u kojoj je proveo svojih posljednjih 7 tjedana života te tamo 28.9. 2020. gubi bitku sa životom te stiže na cilj svoje posljednje utrke.